Utjecaj životinja na okoliš: dezinformacije o stakleničkim plinovima

Kako sve više kompanija promiču proizvode bez mesa, mnogi su potrošači dovedeni u zabludu o odnosu broja životinja i klimatskih promjena. S dr. Frankom Mitloehnerom, profesorom na odjelu za zoologiju kalifornijskog sveučilišta UC Davis, razgovaramo o mitovima o utjecaju životinja na okoliš i o tome zbog čega poljoprivreda nije kriva za klimatske promjene, ali je ključna za održivu budućnost.

Tom:                          Dobrodošli u Ag Future, podcast koji Vam donosi Alltech. Istražite s nama izazove i mogućnosti s kojima se suočava globalni lanac opskrbe hranom te razgovarajte sa stručnjacima koji podržavaju Planet of Plenty^TM.

                                    Kako razmjeri i utjecaji klimatskih promjena postaju sve alarmantniji, meso je česta tema i meta raznih aktivista. Mnogi aktivisti za zaštitu klime pozivaju javnost da jede manje mesa kako bi spasili okoliš, a neki su pozvali i na oporezivanje mesa kako bi se smanjila njegova konzumacija. Njihova ključna tvrdnja je da proizvodnja mesa na globalnoj razini stvara više stakleničkih plinova od cijelog sektora prijevoza. Međutim, ta tvrdnja je dokazno pogrešna, a njezino uporno ponavljanje navelo je ljude na neutemeljeno vjerovanje o povezanosti između mesa i klimatskih promjena. Ovim riječima počinje članak dr. Franka Mitloehnera, profesora na odjelu za zoologiju na kalifornijskom sveučilištu UC Davis. Dr. Mitloehner stručnjak je za mjerenje i smanjenje onečišćenja iz stočarske proizvodnje koje se prenose zrakom, uključujući stakleničke plinove kao što je metan koji proizvodi stoka. Hvala što ste nam se pridružili, dr. Mitloehner.

Dr. Mitloehner: Hvala Vam na pozivu.

Tom:                          Dakle, želimo razgovarati o zabuni među potrošačima o utjecaju metana koji proizvodi stoka na klimatske uvjete. Dobar dio toga izazvan je marketinškim strategijama i taktikama korporacija kao što su Burger King, u kojima se hvale da dodaju limunsku travu u hranu za krave kako bi pokušati smanjiti emisije metana, ili kao što je Starbucks, koji je odlučio prestati koristiti mliječne proizvode. Možete nam na početku reći nešto o porukama koje su dovele do nerazumijevanja povezanosti stočarske proizvodnje i klimatskih promjena.

Dr. Mitloehner: Dakle, puno toga je rezultat publikacije koju je 2006. objavila Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO), a u kojoj su iznijeli tvrdnju da stoka proizvodi više stakleničkih plinova od prijevoza. To je vrlo nesretna okolnost, jer kada takav autoritet iznese takvu tvrdnju, ona se smatra vjerodostojnom. Međutim, dokazao sam da je ta tvrdnja pogrešna i da su se koristili različitim metodologijama kada su analizirani utjecaj stoke na klimu naspram utjecaja prijevoza. Oni su to zapravo ispravili i rekli: „Joj, da, bili smo u krivu, vratili smo se na početak i sada koristimo istu metodologiju za usporedbu." Ali već je bilo prekasno, svi ti kritičari stočarske proizvodnje su se uhvatili toga i dodali još crnji scenarij, a šteta je učinjena. Tako, sada mnoge korporacije koriste argument utjecaja na klimu kada promoviraju vlastite proizvode ili kritiziraju upotrebu hrane životinjskog porijekla.

Tom:                          Oglašavanje i marketing su sveprisutni i vrlo uvjerljivi. Kako su te poruke naštetile poljoprivredi?

Dr. Mitloehner: Pa, kada stalno ponavljaš neistine, nakon nekog vremena one postaju istina, barem u očima mnogih potrošača, a to je uistinu nesretna okolnost. I jedan od razloga koji je doprinio ovoj katastrofi je da je poljoprivreda reagirala prekasno ili, ako jest reagirala, učinila je to pomoću kampanjama, a ne stvarnim obrazovnim programima kojima bi se rasvijetlila istina u ovoj raspravi. To je bila samo propaganda i ništa više od toga.

Tom:                         Odmaknimo se sada malo i obratimo se tom potrošaču koji je najvjerojatnije čuo da krave proizvode metan, da je metan važan staklenički plin te da proizvodnja junetine doprinosi globalnom zatopljenju i klimatskim promjenama. A prvo bismo Vas dr. Mitloehner zamolili da nam date nekoliko osnovnih informacija o kemijskim procesima koji su u to uključeni.

Dr. Mitloehner: U redu. Dakle, metan je CH_4, a to je plin koji je doista vrlo moćan kao staklenički plin. Međutim, kada govorimo o metanu, moramo se upitati odakle dolazi ugljik u metanu, za koji smo također zabrinuti – odakle dolazi, i kamo odlazi?

                                    Dolazi iz atmosferskog CO₂, atmosferskog ugljičnog dioksida, koji biljke koriste tijekom fotosinteze. Biljke ga usisaju, a potom dio tog ugljika iz atmosferskog CO₂ pretvaraju u ugljikohidrate, kao što su celuloza ili škrob. Prije ili kasnije, naiđe stoka koja se hrani tim biljkama, a potom se dio unesenih ugljikohidrata pretvara u metan. Taj metan, međutim, ostaje u atmosferi relativno kratko vrijeme — 10 godina — a zatim se pretvara natrag u CO₂, koji se zatim vraća u ciklus kao hrana biljkam i tako dalje. Dakle, to je ciklus koji se zove biogeni ugljikov ciklus, koji se znatno razlikuje od fosilnog ugljika, recimo, od vađenja i upotrebe fosilnih goriva, koja su ugljik koji je bio u zemlji jako dugo vremena, koji je izvađen, spaljen i stoga je prisutan kao novi dodatak našoj atmosferi.

                                    Dakle, biogeni ugljik od stoke i fosilni ugljik koji nastaje upotrebom fosilnih goriva bitno se razlikuju s obzirom na to na koji način oni doprinose stvarnom zatopljenju. Samo da vam dam jednu ideju – jer ljudi preuveličavaju utjecaj stoke — u SAD-u, proizvodnja junetine čini oko 3 % proizvodnje svih stakleničkih plinova, a mliječna proizvodnja čini oko 2 % svih stakleničkih plinova. OK? Dakle, to je u SAD-u. Globalno, sva proizvedena junetina čini 6 % proizvodnje svih globalnih stakleničkih plinova, a mliječna industrija čini 3 % proizvodnje svih globalnih stakleničkih plinova, to je samo da Vam dam opću sliku. I još jedna stvar: Upravo sam Vam rekao da junetina doprinosi proizvodnji 3 % stakleničkih plinova u SAD-u. Usporedite to sa sektorom fosilnih goriva koji čini 80 % svih stakleničkih plinova. Ja ovu kampanju protiv stočarske proizvodnje vidim kao dimnu zavjesu od strane onih koji su uistinu mega-proizvođači onečišćenja.

Tom:                          U redu. Pogledajmo sada neka razmimoilaženja. Objavili ste knjigu pod naslovom, „Doprinos stočarstva klimatskim promjenama: činjenice i zablude.“ A u ovom radu navodite tvrdnju da su u SAD-u emisije stakleničkih plinova koji su rezultat mliječne, svinjogojske i peradarske industrije te ovčarstva,  usporedive sa svim izvorima prijevoza. Pronašli ste bitno drukčiju sliku. Recite nam nešto o tome.

Dr. Mitloehner: Da. Dakle, slika jest različita jer su ljudi koji su tu sliku naslikali kad su usporedili stočarsku proizvodnju s prijevozom koristili jednu metodologiju kako bi utvrdili utjecaj stočarske proizvodnje na klimatske promjene, a drukčiju metodologiju kako bi utvrdili utjecaj prijevoza. Da Vam objasnim. Kod životinja koriste ono što se zove procjena životnog ciklusa, gdje se uzimaju svi dijelove proizvodnje, recimo, utjecaj proizvodnje pola kilograma junetine ili jedne litre mlijeka na klimatske promjene, uključujući i tlo gdje biljke rastu. Zatim te biljke konzumiraju životinje, koje potom same proizvode neke stakleničke plinove tijekom enteričke fermentacije, bilo podrigivanjem ili preko izmeta.  A onda, prije ili kasnije, proizvod se transportira od farme do distribucijskog centra, od distribucijskog centra do tvornica za obradu i tako dalje. Na kraju završi u restoranu ili u vašoj kuhinji. Procjena životnog ciklusa odnosi se dakle, na utjecaj čitavim putem, od polja do stola. To bi se tako i trebalo raditi. No, kada su usporedili stočarsku proizvodnju s prijevozom, napravili su veliku pogrešku: naime, za transport nisu napravili procjenu životnog ciklusa, već su samo pogledali direktne emisije koje izlaze iz ispušnog sustava vozila – a ne i proizvodnju automobila, kamiona, vlakova, aviona, brodova, ulica, luka, zračnih luka i tako dalje. Tako su uistinu usporedili kruške i jabuke, koristeći jednu metodologiju za jedne, a drugu metodologiju za druge. I kao što sam rekao, kasnije su ispravili tu usporedbu.

Tom:                          Dakle, kada govorimo o klimatskim promjenama, zašto je važno zapravo izbjeći usporedbu emisija iz stočarske proizvodnje s onima iz drugih glavnih izvora stakleničkih plinova?

Dr. Mitloehner: Pa, kao prvo, mislim da je poljoprivreda svjesna svog doprinosa zatopljenju. Doprinosimo proizvodnji stakleničkih plinova, ali aktivno smo uključeni u smanjenje istih. Dakle, to je samo mali uvod. No, usporediti  stoku s, recimo, prijevozom, ili proizvodnjom i korištenjem energije, ili industrijom cementa vrlo je opasna stvar. A razlog je u tome što je glavni staklenički plin koji stoka proizvodi metan, a metan prolazi cikličku pretvorbu u CO₂. Dakle, to je atmosferski CO₂ koji ide u biljke, koje unose životinje, a onda se ponovno vraća u atmosferu kao CO₂. Dakle, to je relativno kratak životni ciklus. Sve dok ne povećavate stada, sve dok je broj grla nepromijenjen, ne dodajete u atmosferu novi dodatni ugljik. U redu? To je uistinu važno. Sve dok ne povećavate veličinu stada, ne dodajete u atmosferu novi dodatni ugljik.

                                    Ali svaki put kad koristite fosilno gorivo, izvučete ugljik iz zemlje u obliku nafte, ugljena i plina. Spaljujete ga, i pretvarate u CO_2, a taj CO2 ima životni vijek od 1.000 godina. Što znači da svaki put kada koristite fosilno gorivo, recimo, kada vozite automobil, dodajete nove stakleničke plinove na postojeće zalihe koje su već tamo. Dakle, stočarske proizvodnja je ciklička i njezin je utjecaj relativno kratkotrajan naspram fosilnih goriva, koja nisu ciklička. To je jednosmjerna ulica, sa zemlje u zrak, a njezini su učinci dugotrajni.

Tom:                          Tvrdite da je, u stvari, stočarski sektor SAD-a pokazao znatan napredak tijekom posljednjih pedeset godina u smanjenju svog ekološkog otiska. Recite nam nešto o tome.

Dr. Mitloehner: Pa, da. Nema sumnje u to. Dakle, na primjer, u mliječnoj smo industriji sredinom prošlog stoljeća, 1950., imali 25 milijuna mliječnih krava u SAD-u. Dvadeset i pet! Danas imamo 9 milijuna mliječnih krava. Dakle, došlo je do velikog smanjenja broja krava. No s toliko manjim brojem krava koje danas imamo, proizvodimo 60 % više mlijeka. Šezdeset posto više mlijeka s mnogo manje krava! A to znači da su za dvije trećine smanjenje emisije stakleničkih plinova iz mliječnog sektora. Kada je riječ o tovnoj junadi, 1970. smo imali 140 milijuna grla. Danas imamo nešto više od 90 milijuna. Dakle, mnogo manje tovne junadi. Pedeset milijuna manje. No, iako imamo 50 milijuna grla manje, proizvodimo istu količinu junetine. Napredak koji smo vidjeli u ovoj zemlji je izvanredan. Proizvodimo 18 % junetine na globalnoj razini s 8 % ukupnog broja goveda. To je izvanredno.

Tom:                          To je uistinu model učinkovitosti. A je li to, doista, ono što je dovelo do toga: učinkovitost temeljena na znanosti?

Dr. Mitloehner: Djelomično. Mislim da postoje četiri glavna alata koja je stočarska industrija koristila. Prvi je istraživanje i razvoj u području genetike, upotreba boljeg genetskog materijala i za biljke i za životinje. Drugi je to što smo poboljšali reprodukciju. Treći je što smo uspostavili veterinarski sustav koji može i spriječiti i/ili liječiti bolesti. A posljednji, ali ne i najmanje važan, je to što smo razvili sustav hranidbe koji optimizira upotrebu hranjivih tvari u uzgoju stoke i peradi. A kombinacija ova četiri alata – bolja genetike, veća reprodukcija, bolji veterinarski sustav i hranidba – omogućila nam je smanjenje broja grla na povijesno niske razine, a da proizvodimo više nego ikad prije.

Tom:                          Što mislite da bi prvo trebalo poboljšati? Kako možemo dobiti točne i poštene procjene emisija kako bi bili na pravom putu do rješenja?

Dr. Mitloehner: Pa, to je stvarno važno pitanje, i ako pitate znanstvenika što treba učiniti, znanstvenik će vam reći: "Slušajte, znate, nema dovoljno sredstava za financiranje tog područja." A ja se s tim slažem. Reći ću da je sramotno koliko malo  javni sektor plaća da bi dobio informacije o utjecaju našeg lanca opskrbe hranom. Gotovo da i nema izvora financijskih sredstava, a vrlo je malo sredstava i u privatnom industrijskom sektoru. A to je važno jer se zbog nedostatka financijskih sredstava, većina znanstvenika drži podalje od te vrste istraživanja Istraživanja su doista hitno potrebna. Nadam se da će posebno javni sektor, federalne i državne agencije, podržati istraživanja o stvarnom utjecaju stočarske proizvodnje, kao i istraživanja koja bi rezultirala dodatnim smanjenjem tog utjecaja.

Tom:                          Ranije ste spomenuli FAO, UN-ovu organizaciju za hranu i poljoprivredu. FAO je pokrenuo projekt međunarodnog partnerstva za razvoj i usvajanje zlatnog standarda za procjenu životnog ciklusa za svaku vrstu stoke u sektoru hrane za životinje, i to prije nekoliko godina. Kako to danas izgleda, i čini li, po Vašem mišljenju, razliku u javnosti po pitanju razumijevanja uloge stočarske proizvodnje u proizvodnji stakleničkih plinova?

Dr. Mitloehner: Da. Dakle, taj projekt se naziva LEAPP, što znači Partnerstvo za procjenu utjecaja stočarske proizvodnje na okoliš. A to partnerstvo obuhvaća tri sektora: vladin sektor s jedne strane,  zatim nevladine organizacije i industrijski sektor. Dakle, uključuje sve vrste stoke, perad, hranu i drugo. Riječ je o projektu pod pokroviteljstvom FAO-a, a ja sam zapravo bio prvi predsjednik tog odbora. Izradili smo mnoge smjernice o tome kako napraviti pravilnu procjenu životnog ciklusa za stoku, za hranu za životinje – ne samo za stakleničke plinove, već i za hranjive tvari, za biološku raznolikost, za korištenje vode i tako dalje. U tom smo kontekstu razvili, rekao bih, najmanje desetak smjernica koje se sada smatraju globalnim zlatnim standardom za procjenu životnog ciklusa. I mislim da je, kao rezultat toga uistinu pokrenuta točna kvantifikacija.

                                    Stvarno je važno da javnost shvati da nitko ne sjedi besposleno – da postoje aktivne mjere (koje se poduzimaju) kako bi se pronašli načini da se precizno kvantificiraju i dodatno umanje emisije iz stočarstva i poljoprivrede općenito. Poljoprivredni sektor je vrlo uključen, ali, nažalost često kasni u komunikaciji o tim temama.

Tom:                          U svojoj knjizi napominjete da sve regije imaju jedinstvene zahtjeve i sposobnosti te stoga zahtijevaju regionalna rješenja. Dakle, uzimajući Sjedinjene Američke Države kao model, kao mikrokozmos svijeta, je li američka poljoprivreda trenutačno strukturirana na način koji bi omogućio regionalniji pristup, ili to implicira potrebu za restrukturiranjem i boljom koordinacijom?

Dr. Mitloehner: Da. Dakle, Sjedinjene Američke Države su doista najučinkovitije od svih poljoprivrednih sustava na svijetu. Mislim da je to neosporno, no to ne znači da ono što ovdje radimo i kako proizvodimo, moglo biti model za ostatak svijeta. Mogli bismo biti model za veći dio razvijenog svijeta, ali ne i za veći dio svijeta u razvoju, gdje je učinkovitost, prije svega stočarske proizvodnje, mnogo niža, ali to je u velikoj mjeri rezultat nedostatka infrastrukture. Dakle, na primjer, već sam vam rekao da imamo 9 milijuna mliječnih krava ovdje u SAD-u. U Indiji imaju 300 milijuna mliječnih goveda. bizona. Vjera im nalaže da ne jedu govedinu. Dakle, oni je ne jedu , ali je imaju mnogo. Dakle, mi ne predlažemo da mijenjaju svoje vjerovanje, ali predlažemo da, ako žele podmiriti svoje prehrambene potrebe – na primjer, korištenjem mliječnih proizvoda– da istu količinu koju trenutno proizvode, proizvode s jednom četvrtinom sadašnjeg broja grla. Tako velik broj životinja ima znatan ekološki otisak, koji se može bitno smanjiti. I mi ovdje u SAD-u – znanstvenici, ljudi iz prakse i tako dalje – možemo pomoći drugim ljudima diljem svijeta da postanu učinkovitiji. Na primjer, možemo im pomoći u izgradnji veterinarskog sustava, ili im možemo pomoći u izgradnji prehrambenog sektora ili genetskog sektora koji je stvarno potreban. Kako radimo s različitim dijelovima svijeta moramo biti pažljivi da bi razvili ono što je odgovarajuće za njih.

Tom:                          Dr. Mitloehner, na znanstvenicima i kompanijama koji se bave hranom je da osiguraju dovoljno količine za ovako drastičan rast ljudske populacije. Na primjer, Planet obilja je Alltechova vizija. Vjerujete li da se takav cilj može postići – i, ako je tako, održati?

Dr. Mitloehner: Da. To je vrlo važno pitanje. Upravo sam napunio 50 godina. A kada sam bio dječak, na svijetu je živjelo oko 3 milijarde ljudi. Tri milijarde. Danas je to 7,6 (milijardi). Dok ja ostarim, imat ćemo 9,5 milijardi ljudi. Drugim riječima, ljudska će se populacija utrostručiti tijekom našeg životnog vijeka. A u isto vrijeme mi zapravo ne utrostručujemo prirodne resurse kojima bismo prehranili te ljude.

                                    Možemo li proizvesti dovoljn hrane? Možemo li proizvesti više sa sličnim ulaznim sredstvima kao što to radimo danas? Odgovor je, po mome, da. Pokazali smo to, na primjer, ovdje u SAD-u u posljednjih 60 godina. Zadržali smo ulazna sredstva za stočarstvo konstantnim, ali smo utrostručili rezultate. Mislim, to je jednostavno nevjerojatna priča o uspjehu. I, kao što sam Vam rekao, ne možemo primijeniti američki model na ostatak svijeta, ali možemo pomoći drugima da se drastično poboljšaju. Na primjer, zemlja poput Kine, koja proizvodi polovicu svjetskih svinja — milijardu svinja godišnje — ima stopu smrtnosti prije odbića od 40 %. Oni gube 400 milijuna svinja svake godine u razdoblju prije odbića, a to je lakrdija i nešto što je potpuno nepotrebno. Možemo pomoći Kinezima. Možemo pomoći ostatku svijeta raditi mnogo bolje bez trošenja mnogo dodatnih resursa. Možemo učiniti više s manje, a to je u srži održivosti.

Tom:                          Bio je to dr. Frank Mitloehnera, profesor na odjelu za zoologiju na kalifornijskom sveučilištu UC Davis. Hvala Vam što ste danas bili s nama.

Dr. Mitloehner: Hvala Vama na pozivu.

Tom:                          Bio je ovo Ag Future, podcast koji Vam donosi Alltech. Hvala Vam što ste danas bili s nama. Svakako se pretplatite na Ag Future na svim platformama na kojima slušate podcaste.