Aldyen Donnelly - Uklanjaje dušika i poticanje održive poljoprivrede

Nori je startup tvrka sa sjedištem u Seattleu koja ima za cilj promijeniti smjer klimatskih promjena kroz svoje tržišta. Aldyen Donnelly, direktorica zadužena za ekonomiju ugljika u tvrtki Nori, govori o tome kako tvrtka pomaže poljoprivrednicima da budu plaćeni za smanjenje klimatskih promjena, kako prakse uklanjanja ugljika mogu poboljšati proizvodnju te što ona smatra ključnim za poticanje kompanija da se obvežu na smanjenje emisija iz proizvodnje.

Slijedi uređeni transkript epizode podcasta Ag Future s Aldyen Donnelly i voditeljem Tomom Martinom. Otvorite sljedeću poveznicu ako želite poslušati čitav audio zapis.

 https://soundcloud.com/alltech-1/150-carbon-economics-aldyen-donnelly

Tom:  Dobrodošli u Ag Future, podcast koji Vam donosi Alltech. Istražite s nama izazove s kojima se suočava globalni lanac opskrbe hranom te poslušajte razgovore sa stručnjacima koji podržavaju Planet of Plenty^TM.

Tom: Ja sam Tom Martin, a razgovaram s Aldyen Donnelly. Gospođa Donnelly je devedesetih godina prošlog stoljeća počela raditi na tržišnim strategijama za smanjenje koncentracije atmosferskog ugljika a za koje se sada zna da doprinose klimatskim promjenama. To sada pokušava i s malim firmama. Koautorica je propisa o emisijama stakleničkih plinova u regiji Nova Scotia donesenih 2009. godine, koji su bili prvi takvi propisi u Sjevernoj Americi. Nori ima za cilj preokrenuti trendove klimatskih promjena poticanjem uklanjanja viška ugljika iz atmosfere. Aldyen nam se pridružuje iz Vancouvera. Pozdrav, Aldyen.

Aldyen: Drago mi je što sam ovdje s vama.

Tom: Recite nam prvo nešto o tvrtki Nori. Kako je osnovana ova tvrtka u kojoj ste i suvlasnica a koja ima za cilj promjenu smjera klimatskih promjena?

Aldyen: Izvorni osnivači tvrtke Nori su nekoliko pojedinaca koji su radili dobro i bili aktivni u svijetu visokih tehnologija, svojevrsnoj Silicijskoj dolini, a jedan je bio dio Savjetodavnog instituta za klimatske promjene na Berkeleyu. Upoznali su se i shvatili da žele usmjeriti svoje vrijeme i energiju na nešto što će donijeti dobro društvu u cjelini. Počeli su štedjeti novac i smišljati ideje o tome što bi mogli učiniti. Ja sam ih upoznala kasnije. Postoji ukupno sedam suvlasnika, a u tvrtki nas je trenutačno ukupno 10.

Tom: Čime je motivirana ta usredotočenost na vezu između emisija ugljika i klimatskih promjena?

Aldyen: Za mene, da budem potpuno iskrena, nije riječ o emisijama ugljika i klimatskim promjenama, samo po sebi. Provela sam velik dio svog života na jedrilicama. Sada sam već jedna stara gospođa, ali prije 30-ak godina sam počela primjećivati vrlo dramatične promjene u životu u oceanu i načinima na koji su se obrasci kretanja života u vodi mijenjali dok sam provodila toliko vremena na vodi, i počela sam se pitati o čemu je riječ, je li to dobro ili loše. I tada sam prvi put – a to je bilo sredinom 80-ih – počela čitati o znanosti koja je povezivala sve veće koncentracije plinova koji zadržavaju toplinu u atmosferi, uglavnom je to CO₂, i  utjecaj koji bi to moglo imati na život u oceanima i morima.

Ono što me je motiviralo bilo je to što se događalo u oceanu. A to je više od klimatskih promjena. Moram priznati da mi je to još uvijek glavni poticaj. Mislim da poremećaj života u oceanima ima tako veliki potencijal da je to dovoljan razlog da ovo shvatite vrlo, vrlo ozbiljno. Dakle, da, postoji šira priča o klimatskim promjenama i ekstremnim vremenom, što čini situaciju dramatičnijom, ali mislim da su i originalni događaji koji su me privukli bili dovoljno dramatični.

Tom:  I samo kratko, Aldyen, samo sam znatiželjan, koja je priča iza imena tvrtke Nori?

 Aldyen: Originalni osnivači su izabrali Nori prije nego što sam se uključila, što je slučajnost. Nori je japanska riječ za alge. U Japanu su ljudi uzgajali i jeli alge još od 700-ih godina. Mnoge vrste morskih trava na bazi algi su idealan primjer održivog izvora hrane. Ali isto tako, u povijesti morskih trava, koja očito seže u daleku prošlost, postojala je točka u kojoj je proizvodnja morskih trava gotovo izumrla a potom je obnovljena. To je sada industrija koja mora obratiti pozornost na razliku između održivih i ekstraktivnih industrijskih praksi. Dakle, čitav povijest Norija, morskih trava i buduće potencijalne uloge morskih trava kao dugoročnog, održivog izvora hranjivih tvari zaista je važna. Dakle, nori je povijesno bila sjajna riječ od četiri slova, o čemu upravo razmišljamo i na čemu radimo svaki dan.

Tom: Naš fokus će biti na regenerativnoj poljoprivredi. Možete li nam dati samo kratku definiciju tog pojma?

Aldyen: Regenerativna poljoprivreda novi je pojam koji se uglavnom smatrao konzervacijskom praksom uzgoja ratarskih kultura kada je ideja prvi put počela uzimati maha, prije 30 do 40 godina. U prošlosti se također nazivala "održivom" poljoprivredom, ali to više nije u modi, i tako, nova riječ je "regenerativna" poljoprivreda. A nadam se, kao što se mnogi nadaju, da ćemo što prije smisliti bolji termin koji je lakše izgovoriti.

Ali povijesno gledano, kada su se sve države, ne samo Sjeverna Amerika, prebacile na visoko produktivne prakse proizvodnje hrane i vlakana, uveli smo mnogo načina obavljanja stvari koje imaju pozitivan učinak na proizvodnju mnogo više hrane po hektaru zemlje, ali imaju i brojne negativne učinke. Da bi zadržali tlo u proizvodnji, počeli smo dodavati sintetičke kemikalije čime smo iscrpili kapacitet tla. U tom smo procesu učinili mnoge stvari. Jedna od najvažnijih stvari je sljedeća: procjenjuje se da smo u posljednjih 300 godina trajno uklonili 50 % ugljika koji su naša tla koristila za potporu, zadržavanje i održavanje iz godine u godinu. Koristimo sintetičke kemikalije i druge procese kako bismo nadoknadili taj gubitak.

Tijekom posljednjih 30 ili 40 godina, mnogo je velikih istraživanja dokazalo da je moguće promijeniti način na koji upravljamo tlom a održati vrlo visoku razinu proizvodnje kultura po hektaru. Vraćamo tlo u najzdravije stanje i obnavljamo sadašnje rezerve, a to je vrlo, vrlo velika prilika da učinimo dvije stvari u isto vrijeme. Prvo, dobiti dodatni CO₂ iz atmosfere i pohraniti oporavljeni ugljik u tlima, koja imaju ogroman kapacitet da zadrže više ugljika nego sada – na taj način, stvaramo mnogo zdraviji površinski sloj tla. Gornjih 30 centimetara tla je ono o čemu većina ljudi govori, ono što nam je potrebno kako bismo osigurali da su naša polja otporna u slučaju globalnog zatopljenja. Najbolja investicija koju je itko ikada mogao napraviti, a koja usto smanjuje rizik od klimatskih promjena

 Tom:  Što znači činjenica da je globalno zatopljenje od 1,5 do 2 stupnja do 2100. gotovo neizbježno? Ako se to podrazumijeva, koje su očekivane posljedice?

 Aldyen: Prije svega, kaže se da je ono "neizbježno" jer kada ispustimo tonu ugljičnog dioksida u atmosferu, njegov životni vijek u atmosferi je najmanje 100 godina. Dakle, utjecaj zagrijavanja nakon emisije tog plina koji veže toplinu u atmosferi traje 100 godina nakon što ga ispustimo. Dakle, iako je tek 2020., već znamo koliko je CO₂ već u atmosferi i koliko ćemo vjerojatno ispustiti u sljedećih 10 godina. A to se zbraja, ako pogledate modele predviđanja, i zajedno čini vrlo visok rizik. Do kraja ovog stoljeća imat ćemo toliko zagrijavanja.

 Dva stupnja ne zvuče puno, no zagrijavanje od samo dva stupnja ima potencijala da zemlju koju sada smatramo produktivnom pretvori u neproduktivnu. Znate, verifikacija ide uz taj scenarij – masovno prebacivanje uzgoja na lokacije na kojima se hrana može proizvesti i koliko se može proizvesti. Model sugerira da je to vjerojatno zbog promjene vremenskih obrazaca i može rezultirati ekstremnijim vremenom: uraganima, tornadima, olujama, grmljavinom, poplavama i sušama. Nije riječ samo o sušama, riječ je o poplavama i sušama. Jedna od slika globalnog zatopljenja koja mi je uvijek pred očima je jednostavno siva, potpuno siva budućnost. Tamo gdje sada zimi pada snijeg, vjerojatno će u budućnosti padati kiša i ledena kiša. Smrzavanje nakon kiše mnogo je razornije od normalnog snijega.  A to nije lijepa slika.

Tom: 2100. godina se može činiti dalekom, može se činiti kao dalek put, ali osoba koja se danas rodila vjerojatno će to i doživjeti.

 Aldyen: Doživjet će to, a sve što rade za života odredit će hoće li se to dogoditi ili ne.

Tom: Vaši projekti uključivali su korištenje kredita za smanjenje emisija za financiranje sekvestracije ugljika u poljoprivredna tla. Što su krediti za smanjenje emisija i kako se mogu koristiti za financiranje sekvestracije ugljika u poljoprivredno zemljište?

 Aldyen: Ja ću Vam sada promovirati Nori jer koristim izraz „kredit za smanjenje emisija" u mom govoru, a vi ste u pravu kada o tome govorite. U Noriju ga zovemo „Nori vrijeme uklanjanja ugljika“ (Nori carbon removal times - NRTs). Pa ću ja tako promovirati NRT tijekom čitavog razgovora

 Tom: To je sasvim u redu.

 Aldyen: Ono što želimo reći je da u SAD-u ili bilo gdje u svijetu, poljoprivrednik može izabrati da smanji svoju aktivnost iskorištavanja tla, oranje i (naknadno) oslobađanje ugljika iz tla u atmosferu i izlaganje tog ugljika atmosferi. To je uobičajena praksa: promijeniti svoje plodorede, promijeniti način na koji navodnjavate, dodati pokrovne usjeve i učiniti druge stvari koje u suštini ubrzavaju mikrobnu aktivnost u tom biogeokemijskom procesu koji uključuje fotosintezu, posao koji rade biljke.

Dakle, biljke  izvlače CO₂ iz atmosfere i mikroba koji su uz korijenje biljke, tlo razgrađuje  taj CO₂, a dio ugljika koristi se za rast biljaka. Dakle, nešto od toga se vraća u atmosferu, a nešto ostaje u tlu. A što više zadržimo u tlu, to su naše biljke produktivnije i bolje izvlače CO₂ iz atmosfere. Dakle, kažemo poljoprivrednicima: „Pronađite najbolju kombinaciju promjene načina uzgoja hrane tako da maksimalno povećate količinu CO₂ koju izvlačite iz atmosfere, a od tog CO₂, maksimalno povećajte količinu dodatnog ugljika koji pohranjujete u tlu. A kada to učinite, mi možemo pokazati da ste izvukli dodatnu tonu plina koji zadržava toplinu u atmosferi, izdajemo NRT, a zatim korporacije i pojedinci koji žele kompenzirati vlastiti ugljični otisak mogu kupiti NRT s povjerenjem da su kupili stvaran ulog za 1 tonu plina koji veže toplinu, a koji je izvučen iz atmosfere." A još je i važno to što su ujedno uložili u zdraviji, produktivniji prehrambeni sustav.

Tom:  Jesam li u pravu kada kažem da ste stvorili tržište za uklanjanje ugljika? Da to omogućuje da poljoprivrednici stvarno budu plaćeni za skladištenje ugljika u tlu? To je sekvestracija. Kako to funkcionira?

Aldyen: Da. Pozivamo poljoprivrednike da nam daju niz operativnih podataka – to su informacije koje moramo znati, i iz prošlosti i iz budućnosti, kako bismo bili sigurni da spremaju rezerve ugljika u tlu. Kada nam daju podatke, neovisna treća strana obavlja verifikaciju i daje jamstvo da su podaci prihvatljivi i mogu se replicirati – to je izraz koji koristimo, „razumno točni" – tada izdajemo NRT poljoprivredniku na našem tržištu. Počeli smo nuditi NRT na prodaju tek u rujnu prošle godine. A danas, kada se NRT ponudi na prodaju, rasproda se u roku od 24 sata.

Često imamo veliku potražnju za NRT-ovima, a poljoprivrednici su do sada u prosjeku zarađivali 15 dolara po toni za NRT. Da to stavimo u kontekst, tipični poljoprivrednik koji odluči da želi ostvariti taj cilj u prosjeku ostvaruje prihode u iznosu od 27 do 40 dolara po 0,5 ha godišnje prije državnih subvencija. To predstavlja širok raspon zarade na američkom poljoprivrednom zemljištu. Tipični poljoprivrednik može provoditi prakse koje će povući otprilike 1 tonu po 0,5 ha godišnje. Dakle, dodatna potencijalna zarada od 15 dolara po 0,5 ha godišnje za poljoprivrednike je financijski vrlo značajna. Da ponovim, u mogućnosti ste osigurati novi izvor prihoda za poljoprivrednike koji ga uistinu trebaju. U isto vrijeme, pružate ovu vrlo značajnu ekološku uslugu društvu.

Tom: Svoju prezentaciju (Alltech ONE Virtual Experience) započinjete dijeljenjem podataka kako biste svojoj publici omogućili da stvori vlastito mišljenje. Na svom prvom slajdu navodite da čak i kad bi se sve države pridržavale ciljeva Pariškog sporazuma, svijet bi i dalje trebao smanjiti ili nadoknaditi oko 15 milijardi metričkih tona stakleničkih plinova godišnje do 2030. Naravno, znamo da se sve države toga ne pridržavaju – to se u prvom redu odnosi na Sjedinjene Države, koje su se povukle iz sporazuma. Sve dok se SAD ne pridržava ispunjavanja tog cilja, je li uzaludno da ostali uopće pokušavaju?

Aldyen: Ne. To znači par stvari. To znači da moramo dati sve od sebe, a onda moramo shvatiti kako ublažiti utjecaje zagrijavanja s obzirom da je to vjerojatno neizbježno, iz razloga koje ste upravo naveli. Dakle, prvi dio je da američki ratari sami imaju kapacitet povući – povećavajući svoju profitabilnost – 1,5 milijardi tona godišnje. A svi ratari diljem svijeta imaju kapacitet povući određene količine usvajanjem regenerativnih poljoprivrednih praksi. Nismo sigurni, ali to bi bilo između 10 i 25 milijardi tona godišnje. Naravno, nećemo mobilizirati 100 % tog kapaciteta sutra poslijepodne, ali to je način da znatno smanjimo deficit od 15 milijardi tona godišnje koji moramo riješiti do 2030. Ja jednostavno ne vidim nikakav argument zašto to ne učiniti, jer, ponavljam, kada ulažemo u regenerativnu poljoprivredu, radimo dvije stvari: Smanjujemo deficit od 15 milijardi tona godišnje, a to radimo na takav način da činimo tla otpornijima ako se zagrijavanje koje nas brine zapravo dogodi. Dakle, trebamo biti optimistični da možemo učiniti puno i početi to raditi.

Tom: A korporacije? Kako one odgovaraju na poziv da smanje svoj doprinos klimatskim promjenama?

Aldyen: Smatram – ja sam vječni optimist – da se stvari ovdje mijenjaju na bolje. Postoji priča koja je prikazana na nekim slajdovima na koje ste se upravo pozivali, a koju često predstavljam. Postoje korporativne prazne priče koje ne prate konkretne aktivnosti.

Pedeset korporacija diljem svijeta čini 57 % svih emisija stakleničkih plinova koje je proizveo čovjek, kada računamo emisije iz njihove proizvodnje i emisije koje vi i ja ispuštamo kada koristimo njihov proizvod, poput emisija koje izlaze iz ispušnog sustava našeg automobila. Riječ je o samo 50 tvrtki. I da budem iskrena, dok svi deklarativno zagovaraju prave stvari, nijedna od tih tvrtki još se nije obvezala ili izradila plan za preusmjeravanje svog temeljnog poslovanja kako bi smanjila korištenje fosilnih goriva kao izvor prihoda. Dakle, mnogi pričaju prazne priče. Ali ako stvarno pogledate njihove financijske izvještaje, ako gledate sve velike naftne kompanije, one govore prave stvari, ali još uvijek nije slučajno da je, iz godine u godinu, više od 50 % njihovog plana potrošnje posvećeno pronalaženju i vađenju više fosilnih goriva.

Uistinu se osjećamo kao da smo pred prijelomnim trenutkom. Stvarno se čini da barem neki od velikih igrača po prvi put ozbiljno razmišljaju o promjenama. Uistinu će biti važno za tvrtke koje smatramo velikim naftnim kompanijama da promijene sliku koju imaju o sebi i počnu razmišljati o sebi kao o „velikoj energiji". A u toj će budućnosti, oni biti daleko usmjereniji na opskrbu električne energije i skladišnih kapaciteta, kapaciteta za pohranu baterija, nego na naftu i plin. Još nismo stigli do te točke, ali polako se osjećamo kao da smo na rubu.

Tom: Dakle, upravo ste počeli skicirati kako bi, pretpostavljam, izgledao agresivan akcijski plan za klimatske promjene, je li to točno? I možete li reći nešto više o tome?

Aldyen: Pa, agresivan akcijski plan protiv klimatskih promjena bi, da ponovim, uključivao velike tvrtke, ali samo trebamo postići da njih 50 – dakle nije riječ o nekoliko tisuća –  uistinu promijene svoju ideju o tome što je njihova temeljna djelatnost i da misle o sebi kao o kompaniji koja se primarno bavi opskrbom energije, a ne samo nafte i plina. A znate li što je stvarno uzbudljivo? Nije to nešto što nikad prije nisu radili. To je vrlo slično povratku na njihov raniji poslovni model, sličan onome kakav je bio u 40-ima i 50-ima.

Kad sam odrastala u 60-ima, prva kreditna kartica koju je moj otac imao bila je od tvrtke koja se zvala Home Oil. Ta ista tvrtka isporučivala je naftu za grijanje i vodila je benzinsku stanicu gdje smo punili naše automobile. Dakle, u budućnosti, ta će energetska tvrtka htjeti isporučivati i struju i grijanje u naš dom, kao i električnu energiju koja nam je potrebna za prijevoz. Dakle, riječ je samo o tome da se vrate poslovnom modelu koji su vrlo, vrlo uspješno provodili prije 50 godina s različitim izvorima energije. Teško je napraviti promjenu, ali oni to mogu. A to je jedan od ključnih dijelova onoga što želimo postići. Mislim da moramo bolje osmisliti pomake u tom smjeru i u smislu načina na koji kao društvo osmišljavamo politiku i propise i načina na koji potrošačima predstavljamo njihove mogućnosti.

Tom: Ako se „velikih 50" uključe u vrlo agresivan akcijski plan, možete li reći koliko bi vremena trebalo da se emisije smanje na prihvatljivu razinu?

Aldyen: Povijest nam pokazuje da nije moguće reći koliko nam vremena treba, ali nam govori još dvije stvari. Dakle, imamo neke nevjerojatne priče o uspjehu smanjenja onečišćenja u prošlosti – čitav industrijalizirani svijet, a ne samo Sjeverna Amerika. Uklonili smo olovo iz benzina i boje. Snizili smo razinu sumpora u dizelu i u lancu opskrbe električnom energijom. Uklonili smo tvari koje oštećuju ozon iz rashladnih kemikalija i vidjeli kako se smanjuje rupa u ozonskom omotaču. A u sva tri navedena presedana, jednom kad smo krenuli, postigli smo ekološki cilj puno brže nego što smo mislili prije nego što smo započeli.

Kad god pogledamo ranije primjere, vidimo dvije stvari. Ako u politici i regulativi vlade odluče da je njihova uloga odrediti cijenu ili odabrati rješenje, a potom ponude poticaje kako bi tržište usvojilo to rješenje, nećemo uspjeti. Svaki put kada zauzmemo takav pristup, odustajemo, a potrebno je dugo, dugo vremena da ostvarimo svoj ekološki cilj – ako smo uopće posvećeni ostvarivanju toga cilja. Ako pogledate sve naše stare priče o uspjehu, kad god je vlada rekla: „Ok, ova stvar koju ste ugradili u proizvode i usluge koje prodajete dovodi do onečišćenja koja su štetna; smanjite taj unos u svom lancu opskrbe na ovu obveznu stopu", sami odredite kako ćete to učiniti. Dakle, prepustite industriji i privatnom sektoru da shvate kako odrediti cijenu i koja rješenja odabrati. Svaki put kad kažemo industriji „smanjite to s vremenom; imate toliko vremena; sami to raščistite", zapravo smo postigli svoje ciljeve smanjenja onečišćenja prije roka i uz daleko niže troškove nego što je itko zamišljao kada smo započeli.

Dakle, verzija koja bi uključivala stakleničke plinove bila bi jednostavan propis koji kaže: „Ako isporučujete energiju Sjedinjenim Državama, prijavljujete sadržaj fosilnog ugljika u globalnom opskrbnom lancu.., vi ga smanjite za ...". Nakon toga vodimo veliku raspravu koliko je to, za 3 % ili za 5 % godišnje – no ne govorite im što da rade ili kako da odrede cijene, već im date pravo da to sami odrade. Vi samo kažete, znate, „uklonite fosilni ugljik iz svojih proizvoda i usluga koje nam isporučujete. Evo koliko vremena imate, a vi se snađite." I sigurna sam da ako se prebacimo na takav način razmišljanja, tržišta poput ovog koje gradimo u Noriju postat će uobičajena, gdje će sudionici na tržištu, sami trgovati kreditima kako bi se uskladili s pravilom - a mi ćemo ostati iznenađeni. Bit ćemo vrlo ugodno iznenađeni.

Tom: Primijetili ste da se 100% korporativnih ulaganja u nova energetska rješenja oslanja na prihode od prodaje fosilnih goriva. Nije li to prilično ozbiljna kontradikcija i je li moguće izaći iz tog ciklusa?

Aldyen: Da, velike tvrtke su do sada samo pričale a nisu djelovale. I više od toga, kada pogledate ulaganja koja su napravili u nova energetska rješenja, vidite da su njihove obveze uvijek bile uvjetovane. Oni zadržavaju neke prihode od fosilnih goriva i imaju marže koje onda ulažu u nova energetska rješenja. No zapravo većinu vremena je ulaganje privatnog sektora uvjetovano dobivanjem državne subvencije. I kao što sam rekla, kada uđemo u tu zamku da za smanjenje onečišćenja vlada mora reći: „Da, ja odobravam rješenje, i dat ću ovu subvenciju", to nikada nije uspjelo. Nikada ranije to nije uspjelo.

Ne radi se samo o klimatskim promjenama i emisijama stakleničkih plinova. Radi se o svakom onečišćivaču koji smo pokušali ukloniti iz našeg lanca opskrbe. Ulazimo u taj vrlo, vrlo težak, spor proces u kojem su tržišni signali izopačeni i narušena je sposobnost tržišta da radi ono što radi, što je inovativno i kompetitivno. Dakle, da, znam da kada se odmaknemo od tog načina razmišljanja i kažemo: „Ok, kao što sam rekla, ako isporučite energiju, prijavite svoj globalni sadržaj fosilnog ugljika na milijun kW isporučene energije, bez obzira o kojoj je energiji riječ, znate, koja je vaša paleta energetskih proizvoda koje isporučujete, i prepustite tržištu da pronađe rješenja", tržište će jednostavno procvjetati, a oni će doći na ideje o kojima vi i ja do danas nismo razmišljali.

Tom: Aldyen, može li većina nas nastaviti s uobičajenim poslom i osloniti se na znanost i tehnologiju da nas spasi od klimatskih promjena?

Aldyen: Ne. Kao što ste čuli u mojim komentarima do sada, mislim da moramo kao građani zatražiti od naše vlade da ozbiljno razmisli o obvezujućim propisom koji sam upravo spomenula – ponavljam, ključno je smanjiti sadržaj fosilnog ugljika u lancu opskrbe proizvodima i ne diktirati im što prodaju i kako formiraju cijene. Trebamo takav propis. Rekla bih da svi to znamo, na primjer – a znam da je to sada predmet rasprave u SAD-u – ali mislim da se većina stručnjaka svakako slaže da se postignuća energetske učinkovitosti koja smo vidjeli na primjeru tradicionalnog voznog parka ne bi dogodila da naša vlada nije rekla proizvođačima: „Morate povećati učinkovitost automobila koje proizvodite svake godine u ovom vremenskom razdoblju." To se zove CAFE standard (standard korporativne prosječne potrošnje goriva).

Jedan od razloga zašto su vam potrebni propisi je taj što čak i kada svi lideri u industriji misle da znaju kako postići veću učinkovitost ili isporučiti bolji proizvod, još uvijek moraju napraviti vrlo rizična ulaganja. A često, kada ste na konkurentnom tržištu, ne možete si priuštiti da riskirate da to učinite sami i budete jedini. Dakle, ponekad jednostavna regulativa može stvoriti jednake uvjete tržišnog natjecanja, a onda motivirate sve one vrlo sposobne tvrtke da se natječu za tržišni udio u novom kontekstu, u kojem postoji potreba za smanjenjem onečišćenja - to se zove prekursor onečišćenja – u lancu opskrbe.

Tom: Bila je to Aldyen Donnelly, suosnivačica i direktorica za ekonomiju ugljika u tvrki Nori. Pridružila nam se iz Vancouvera. Hvala, Aldyen.

Aldyen: Hvala Vama na pozivu.

Tom:  Bio je ovo Ag Future, podcast koji Vam donosi Alltech. Hvala Vam što ste danas bili s nama.